English

Novosti


Naša uzgajivačnica



Mužjaci
Ženke

Legla


Prethodna
Očekivana

Štenci


Na prodaju

Hrvatski ovčar


Standard
Galerija

Graničarski koli


Standard
Galerija

Rad i sport


Agility
Rad s ovcama
Spasioci

Pastirski
štapovi



Linkovi


O nama


Sara
Alen

Kontakt




Hrvatski ovčar

Standard

Galerija


HRVATSKI OVČAR

Ovo je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Ti se psi neprekidno uzgajaju u Hrvatskoj, najviše u plodonosnim ravnicama Slavonije, od tih dana do danas.
Hrvatski ovčar je pažljiv, radišan, žustar i inteligentan pas velike energije i sa snažnom potrebom za ljudskim društvom. Izdržljiv je, otporan na bolesti te skroman u pogledu hrane i držanja. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je odličan pas čuvar.

Izgled

Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine i osnovna boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka dlaka na nogama i glavi, koja je ponešto nalik na lisičju. Dlaka na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava. Visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm, a duljina tijela premašuje visinu za oko 10%. Danas su neki psi i viši; možda zbog bolje ishrane i lakšeg života - narastu do svog punog genetskog potencijala.
Tradicionalno, rep se kupira vrlo kratko, a nekupiran, zavinut je, više ili manje, psu na leđa.









Povijest pasmine

Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s ovcama i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom.
Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “Canis pastoralis croaticus" iz 1374. godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof dr Stjepan Romić. U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On također navodi da su ga hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.
Romić je također u arhivi đakovačke biskupije našao važne dokumente iz 1719, 1737, 1742. i 1752. godine. U svim tim pisanim podacima opis hrvatskog ovčara potpuno odgovara njegovom današnjem izgledu i u svima se naziva Canis pastoralis croaticus ili hrvatski čobanski pas.
Sa sistematskim uzgojnim programom već spomenuti prof Romić započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasmina je napokon priznata od strane FCI-a 1969. godine.

Gospodar stada

Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski pas, do samouništenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar te pouzdan. Pravi je gospodar svog stada, često trči i preko leđa ovaca kako bi što prije došao na mjesto intervencije. Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za rad s krupnom stokom. Neustrašiv u svom radu s govedima, hrabro kroti i vraća svako odbjeglo grlo, slušajući svaku zapovijed pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju po imenu i mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo izuste njeno ime. Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca se s velikom hrabrošću i na najopasnijeg bika te ustraje u njegovom kroćenju.
U prošlosti, hrvatski ovčari često su bili korišteni za tjeranje krda svinja u jesen na "žirovanje" u šume, a također, u nekim dokumentima piše da je ova svestrana pasmina bila korištena prilikom rada s konjima iz đakovačkih štala.
Hrvatski ovčar može i tjerati i okupljati stoku, a ovisno o porijeklu (izložbene ili radne linije) varira i njegova želja za radom. U radu sa stadom možda nastupa sirovije i oštrije od nekih drugih ovčarskih pasmina, ali je vrlo učinkovit. Zna i ugristi grlo, ali rijetko će pritom napraviti neku štetu. Ipak, zahtjeva čvrst i dosljedan odgoj, a ta ponekad prevelika oštrina lako se ispravlja vježbanjem.
Psi ove pasmine su vrlo temperamentni i mogu puno lajati tijekom rane faze školovanja, no s iskustvom lajat će samo u pravo vrijeme - te najčešće kad rade sa stokom u ograđenom prostoru, dvorištu. Ovi psi obično slušaju samo jednu osobu i potrebno je neko vrijeme da bi čak i vrhunski radni pas počeo raditi za novog vlasnika. Ako se ne socijalizira u ranoj mladosti, može biti jako nepovjerljiv.
Hrvatski ovčari se lako odgajaju, ali kao kućni ljubimci bez ikakva posla mogu postati vrlo lajavi pa čak i problematični. Ipak, to je lako poučljiva pasmina i shvaća brzo svoj zadatak, koji obavlja s užitkom.
S oko 3 do 4 mjeseca starosti pastir uzima štene sa sobom na pašu. Obično, uz iskusnog psa, štene ući svoj posao i za isti je sposobno već s 6 mjeseci.
Prema mom iskustvu, hrvatski ovčari najčešće se koriste da okrenu stado u željenom smjeru te da istjeraju stado iz usjeva, ali će također lako vratiti odbjeglo grlo i pomoći u oboru prilikom odvajanja grla. Na zapovijed glasom, rukom ili štapom pa čak samo na znak glavom pas će spremno hitati na zadatak.
Kad ne radi, pas je uvijek gospodaru za petama, čeka slijedeću zapovijed. Često gleda pastira u oči kao da kaže: "A što ću sad?" Dok ovce preživaju, leži pored pastira ili na suprotnoj strani stada.
Danas, sve manje hrvatskih ovčara radi sa stokom u rodnoj Slavoniji, jer su pašnjaci zamijenjeni usjevima, a stoka je zavezana u stajama. Budućnost pasmine ipak ne bi trebala biti previše loša, jer se sve više koristi u drugim krajevima Hrvatske.






[ Nazad na 'Index' ]